Posts Tagged ‘poluotvoreno’

27.05.2016.
petak
Vratio sam se sa godišnjeg odmora nazad u rupu. Ne znzm da li da urlam ili da plačem. Ni jedno, ni drugo mi neće pomoći. Dvanaest dana kod kuće, oko kuće okružen ljudima koje voliš i koji te vole, uf, to je nešto. Potpuno sam u neku fioku potisnuo sve ovo ovde gde sam i što mi se zbiva i sad ne uspevam da se opasuljim. Uhvatim knjigu, ne ide, nisam dovoljno koncentrisan. Jeo sam, onako usput, rutinski, bez ćefa, iako mi je mama napakovala gomilu kolača. Da pričam prazne priče, to mi se ne radi. A, kanda ne prepoznajem nikog  ko bi mogao da me razume kada bih mu rekao koliko mi znači to što sam, na primer, 3 sata pred povratak u ćuzu, sa drugarima teglio zvučnike i razvlačio kablove za večerašnju hardkor svirku ili što sam pre koji dan birao muziku na žurci u skvotu, crtao gluposti na pivu i flomasterima, menjao filtere na devojčinim kolima. A radio sam još mnogo toga, kuvao, plovio čamcem, vodio sestrića na sajam, roštiljao, uživao u špriceru, leteo biciklom, ljubio… Ma, dobro je. Krećem dalje. Bitno je samo da se dobro podsetim da će ovo ovde još neko vreme biti realnost, normalno stanje, a da je sve ono lepo što sam iznad nabrojao za mene i dalje samo izlet, ekskurzija, prozor u stvaran svet. Kad se u to uverim, tj. kad to ponovo prihvatim, tad će biti bolje. Povlačim se. Baterija punih, pogleda tupog. O, da, prezirem ih zbog svega  što nam rade!

28.05.2016.
subota
Mislim da sam tek jutros, nakon što me je probudilo zvono i dočekao red pre česmom za umivanje, zaista shvatio gde se nalazim. Nešto zatim mi je jedan cimer dobacio nešto tipa  Šta je Cefo? Gledaš daleko, a… a par sati kasnije bilo je: Zanimljiv taj pod, je li…..No, dočekao sam veče, i mislim da sam uhvatio ritam ove poluotvorene robije.

Danas je inače velik dan za naš mali kolektiv. Na zatvorksom hipodromu u toku su konjičke trke, a nakon tih trka na  programu je tamburaški koncert. Nekako sam uspeo da se distanciram i skoro da ne osetim teret manifestacije. Najveći posao zapao je valjda ovima što rintaju u zatvorskom hotelu. Oni su uglavnom angažovani na poslovima pravljenja klope i služenja cuge gostima i učesnicima. I, najebaće i redari i novajlije koji će sutra morati da pokupe krtog koji ostane iza mase, nakon manifestacije. Zapravo, trpeli su i pekari koji su morali ispeći koju stotinu lepinja više no što je uobičajeno. Ja sam se držao po strani. Ubacio sam nekoliko cepanica više i to je otprilike to.

Možda će mi biti malo teže da zaspim zbog buke s koncerta koja dopire do spavaone, ali preživeću.
Inače, već danima imamo samo jednu tuš kabinu na nas 90 i kusur. Drugi tuš je nešto u kurcu. Na plus 30 se može konstatovati da je to problem. Dobro, ovo poslednje nema veze sa hipodromom i trkama, ali sam nekako imao potrebu da napomenem.

1.6.2016.
sreda
E, a danas sam se istovremeno tuširao u tuš kabini i kisnuo. Ludilo filing. Kisnule su mi i čiste gaće okačene o čiviluk. Šta ćeš, tako je to kad je krov u kurcu i kad s rupe na plafonu sve veće i veće.

23.3.2016.
sreda

Jutros je na zidu u hodniku osvanuo „Pravilnik o kućnom redu u Kazneno popravnim zavodima i Okružnim zatvorima“. Da li da se smejem ili da plačem? Sedim ovde više od godinu i po dana i prvi put mi neko zvanično saopštava šta ja ovde smem, a šta ne smem. Koje su moje obaveze i na šta sve imam pravo. Pa prosto ne znam odakle da počnem.

Pravilnik ima 75 tačaka. Ne nameravam da ga prepisujem. Pretpostavljam da ga zainteresovani u celosti mogu pronaći na sajtu Mnistarstva pravde ili tako negde. No, ne mogu, a da se ne dokačim nekoliko meni najsimpatičnijih detalja. Verujem da su mnogi ljudi u fazonu: „U zatvoru su, ko ih jebe, šta bi sad još da izvoljevaju neka prava…“ Ali, da, izvoljeva mi se ponekad. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što oni glume državu, igraju se pravde, propisa i zakona. Osuđuju ljude. Postavljaju pravila. Ja kad prekršim pravilo – zakon, bez da naudim ikome, najebem. Oni kad ne poštuju zakon koji su sami doneli, onda nikom ništa. Tako je, kako je, a meni preostaje barem da gunđam. Gde sam ono stao? Da, u jednoj od prvih rečenica piše da „Pravilnik“ mora biti dostupan svim osuđenicima od prvog dana izdržavanja kazne. Ludilo, a meni je bilo potrebno samo 19 meseci da ga uočim.

Takođe, upisano je i da smeštaj osuđenika mora da odgovara savremenim, zdravstvenim, higijenskim i prostornim uslovima. E, sad, nigde ne piše šta podrazumevaju ti savremeni zdravstveni, higijenski, bla, bla, uslovi. No, nekako mislim da se ovo gde mi živimo u to ne uklapa. Ma joj, bolje da ne čitam dalje. Država kaže da ja moram da boravim u prostorijama koje su čiste, suve, provetrene, zagrejane i dovoljno osvetljene. Pa jebem mu miša, ova spavaona u kojoj se i sad trenutno nalazim nije ništa od toga. Bukvalno ništa. I onda, kao šlag na tortu, nailazi rečenica koja kažeda “fiziološke potrebe moramo obavljati u čistim uslovima uz obezbeđenu privatnost”. Dva i po čučavca sa razvaljenim paravanima na 90 ljudi. To je to. Nekada ranije bi me pojavljivanje ovakvog i sličnog pravilnika verovatno propisno iznerviralo, ali to vreme je kanda prošlo. Sad, jedva da me je čačnulo, isprovociralo da ga eto, spomenem ovde. Još jedan indikator da je proces resocijalizacije u toku.

I… tako. Inače furam po starom. Manje pišem, manje čitam, kao da više vremena provodim sa drugim ljudima. Poludruženje, kao neka zajebacija, neobavezni razgovori, zatvorske priče, torokanje, ispijanje kafa, sitna ogovaranja, zajednička maštanja. Šta bi bilo kad bi bilo. E da sam na slobodi ja bih sad to i to, tamo i tamo. Kad odgulim svoje obavezno ću to, nikad više neću to. Ali uglavnom su to lupetanja i prazne priče. Retko kad se i retko s kim može dotaći prava priča na pravi način. Hvatam se zapravo kako se malkice plašim izlaska iz zatvora. Uljuljkao sam se ovde. Spavanje, buđenje, jedenje, rad, sport, rutina, a odgovornost … pa baš je i nema. Ne plaćam račune, ne sipam gorivo, ne zovem odžačara, neko drugi kupuje sijalicu, zove majstora kad se začepi klonja, nema kirije, hrana kakva takva stigne do mene…  A napolju borba, a u toj borbi si, sa robijom iza sebe, malo lošije pozicioniran od mnogih drugih. Pomislim: “E pa mogao bih da probam ovo! A joj, to ne može, treba ti potvrda da nisi osuđivan.” Ili: “Javiću se onom liku, možda kod njega ima mesta za… au nee, njegov matori  je “tvrd”, neće problematične.”. A bivši robovi su problem. Biće potrebno zapeti dobrano, iz petinih žila. Samo što ne kažem: “Sva sreća pa kraj nije ni blizu J “.

7.4.2016.
četvrtak

Prosto ne pronalazim pravi način da opišem osećaj koji nastane kada u zoru, odmah nakon zvona moraš da čekaš u redu da bi se umio, pomokrio, kakio… Nekako se istovremeno razbesnim i kiselo nasmejem i na kraju pomirljivo, samo prihvatim situaciju i dočekam svoj red. Frustrirajuće je prilično. Alarm te budi, ako ne ustaneš odmah rizikuješ da popiješ disciplinsku ( a disciplinska je problem), a čim ustaneš, onako bunovan moraš u red. Jeste da to potraje svega par minuta ali da je izopačeno i loše, loše je.

Trokiranje

Posted: October 9, 2015 in Robija i ja
Tags: , , ,

28.8.2015.
ponedeljak

Kanda malo štekće pisalica poslednjih par nedelja.

Ne događa se ništa posebno strašno, ne događa se ništa posebno lepo, a ove standardne svakodnevne grozotice i gadosti mi nisu dovoljno kul da bi ih belezio. Kontam da bi za kvalitet ovih zapisa dobro došla neka sočna pizdarija. Ono, da se potučem, da me uhvate u nekoj kriminalnoj radnji, pa da me zatvore i stisnu. Samica bi, pretpostavljam, bila inspirativna, a i kad bi me prebili bio bih kivan, pa samim tim i originalniji na papiru. Da, bilo bi to dobro za kvalitet ovih dokumenata, ali ne i za kvalitet mog žiovota. Zato ću se potruditi da nastavim ovim “easy” tempom bez turbulencija.

E, da, red bi bio i napomenuti da mi je u “goste” došao jedan drugar iz Zreksa. Kul je to. Mislim kul je meni što ovde sad imam drugara s kojim sam vreme tu i tamo provodio i na slobodi. Njemu nije kul što mora da bude ovde. Dobro, bolje i ovde gde sam ja nego negde drugde u ovom istom zatvoru. Kad smo kod kolega iz rodne grude, ne mogu, a da ne konstatujem da nas je ovde u paviljonu bukvalno 10% . A nije da dolazimo iz neke metropole… Nekako, čini mi se da, u odnosu na broj stanovnika Zrenjanin daje nesrazmerno velik broj robijaša. Naravno, SVI smo tu zbog dela vezanih za droge. Nemam zvanične podatke, ali dovoljno mi je da pogledam oko sebe i da to konstatujem. Evo, npr. Subotica je veći grad, je li? E, pa taj grad daje u proseku dvojcu, trojicu, a Zreks 12/13 robova. Meni je to zanimljivo.

1.9.2015.
utorak

Sasvim običan dan, još jedan u nizu. Običan kurac. Nekako se ja izgleda samo pravim i pretvaram da sam razuman i priseban. Zavlačim tebe, a i sebe. Pazi ovo, jebem mu sve! U sred bela dana, nešto nakon ručka sam ušetao u prostoriju koju koristimo kao kupatilo i kao sudoperu, koja se inače nalazi u sklopu pekare. Po ulasku sam spustio prednji deo gaća, izvadio alat i počeo da pišam. Da pišam u kantu. Par sekundi kasnije sam se trgao, presekao, prekinuo s pišanjem, panično pogledao oko sebe i uverio se da me niko nije video… jebem ti… nekontrolisano sam ušao u pogrešnu prostoriju i počeo da pišam! Alo! Ono… stvarno… zatečen sam i dalje. Mislim da nikada u životu nisam uradio ništa slično. Da, jebeno ne vladam svojim postupcima. Jebo te bog. Nisam ni vrata zatvorio za sobom. Dobro, to me ni ne čudi, vrata od te prostorije su gotovo uvek, osim ako se neko ne tušira, otvorena. Kenjara sa čučavcem (to je ona rupa predviđena za pišanje/sranje) je odmah pored, soba pored, vrata pored… Opet, to moj postupak ne opravdava niti objašnjava. Možda mi se dogodilo ponekad u trenutku rastrojenosti da ubacim mobilni u fioku, da šolju s kafom dok kuvam ručak ubacim u frižider. Ali nisam očekivao da ću se zateći kako pišam u kantu koja se nalazi ispod česme koju koristimo za pranje ruku i suđa. Biće ovo zanimljive 2 godine. Nadam se, najiskrenije, da se radi o izolovanom incidentu, bagu, a ne o prvom simptomu neke ozbiljne zajebancije.

3.9.2015.
četvrtak

Za ovih godinu i kusur robijaškog staža pročitao sam izvestan broj dnevnika i raporta mnogih kolega bivših robijaša. Neverovatno je to koliko se slične ideje vrzmaju po ljudskim glavama u različitim epohama, u razlčitim državama. Malopre sam čiao dnevnik u kome lik koji piše pominje kako čita robijaški dnevnik koji sam čitao pre par meseci

Banket

Posted: September 21, 2015 in Robija i ja
Tags: , , , , ,

*izgubljeni  pa pronađeni tekst*

25.6.2015.
Četvrtak

Mesecima sam srao i pominjao govna i septičku jamu nad kojom živimo, a sada sam se uhvatio kako već dve nedelje zaboravljam da kažem kako se voda povukla! Kako, zašto, to ne znam ali eto, priznajem, taj podrum više nije baš tipična septička jama. Dobro, postoji tu po koje sasušeno govance i dalje smrdi jaaako, ali nekako, bez tih hektolitara fekalijama obogaćene vode, sve ipak deluje manje grozno.

29.6.2015.
ponedeljak

Kad se potrefi da imam slobodnog vremena, volje, prostora… ja sednem pa pišem. Ispucam se, često to napisano odmah spakujem u kovertu i pošaljem. I … onda se dogodi to da ponekad pojma nemam o čemu sam pisao. Dobro, ne baš da pojma nemam, ostanu mi neki tragovi u glavi, ali definitivno se dobar deo zabeleženog pretvori u maglu. Stoga se može dogoditi da se ponekad malkice ponavljam. Ma šta malkice… Sećam se da mi je drugarica pre par meseci rekla nešto tipa: „Cefe, stigla su mi dva skoro ista pisma od tebe u roku od par dana.“ Ako ništa drugo, dobro je to što se pokazalo da, iako ih se ne sećam, oba pisma govore isto, nisam baš skroz zveknuo.

Nego, da ne okolišem više. Imam novost! Ostvario sam pravo na „posebnu pogodnost“, tj. od sada pa na dalje smeću jednom mesečno 48h da provedem kod kuće. Ura! Tako će ostati do kraja robije ako nešto u međuvremenu ne budem zasrao. Nadam se da neću. Mislim da o očekivanju tog, kako ga mi ovde zovemo „vikenda“ nisam mnogo govorio, ali to je bilo pitanje koje je mene i sve oko mene (devojka, sestra, mama, tata, drugari…) poslednjih meseci pritiskalo baš. Jer… te neke uslove da mi daju pravo na vikend sam ispunio pre skoro četiri meseca (februara dakle) i od onda, pa sve do sada ja sam se tome onako potajno nadao. Potajno u početku, kasnije, kako je vreme odmicalo, sve glasnije. Nekako, nisam dozvoljavao sebi da me to preokupira, trudio sam se da živim, a da to iščekivanje bude tu negde, ali ne i glavna tema. U poslednje vreme sam već počeo da pizdim jer su svi razumni rokovi prošli, al eto… dočekao sm svoj red. I prilikom same dodele (odeš kod vaspitačice i potpišeš papir) su mi malo bonus zakinuli, no preživeću. Zavukli kažem, a mislim ukrali još jedan mesec. Naime, kad ti to pravo dodele, na tebi je da im prijaviš kad tačno (mora biti vikend) želiš da napustiš zavod. Potrebno je zatim malo više od nedelju dana da se obavi birokratska procedura, pa tek onda stvarno možeš da odeš kući. E, meni su uspeli da dodele odobrenje tako, da u tekućem mesecu ne mogu da odem kući. Meni i još dvojici, da budem iskren. Ono, jajarska boca, ali šta je, tu je. Ćuti i trpi. Mislim, uglavnom vode računa da sve bude kako treba, nisu oni baš tako blesavi. Naprotiv. Praksa pokazuje da ljudima uglavnom dodeljuju to formalno odobrenje i par dana pre roka kako bi svoje pravo uspeli odmah da iskoriste. No, ajde, i to ću smestiti, tj.već sam smestio u fioku. Idemo dalje, za desetak dana palim kući. Juhu!

3.7.2015.
petak

Pre skoro nedelju dana bio sam na festivalu zatvorskog besedništva, zatvorskom festivalu besedništva, tako nekako se ta organizacija zove. Organizatori se nadaju da će postati tradicionalna. Joj. Teško da ću uspeti da se prebacim u mod u kom sam bio za vreme trajanje i neposredno posle fešte, ali pokušaću da prepričam i približim ti ono čemu sam prisustvovao.

Počelo je bezazleno. Pre par meseci na oglasnoj tabli istaknut je bio konkurs. Svaki rob sa svih poluotvorenih odeljenja u Srbiji je imao pravo da se prijavi. Nadmetali su se u dve discipline, tj. govorili su svoje i tuđe besede iliti govore. Uglavnom, manifestacija se odvijala u zatvorskom hotelu, odnosno u banket sali, sali za priredbe kako god to zvali. Otkud ja tu? Pa slučajno se potrefilo da sam bio blizu ćate kada je vrbovao ekipu za publiku po paviljonu i ajd’ iz dosade sam se prijavio. Prijavljivanje je podrazumevalo i ispisivanje neke čudne izjave i obećanje da „neću praviti probleme ako budem usnimljen ili ufotkan i da ću se pristojno ponašati“. Nisu precizirali šta znači „praviti probleme“ ali čini mi se da je to podrazumevalo da u slučaju da neki novinar nešto pita ne smemo biti otvoreni i skroz iskreni. Možda grešim. Sumnjam da su mislili na eventualna dobacivanja i remećenje predstave. Za to potpis nije bio neophodan jer je bilo dovoljno komandira da ni najgorima glupiranje tog dana nije palo na pamet. Sala je bila pristojna, dobro popunjena (kad kažem dobro popunjena, mislim na to da smo se u publici našli mi – robijaši, neki lokalni političari, još neki ljudi i krdo popova!?). Neka gospoja nas je sa bine upoznala sa takmičarima i pravilima igre i manifestacija je mogla da počne. Prvo su nastupili ovi sa autorskim besedama i iskreno, nekolicina likova je zvučala sasvim pristojno. Malo snobovski deluje, ali ja sam bio prijatno iznenađen nekim od izvođača. Naravno, bilo je i teških sranja, bogomolja, pravednika, krivaca, smarača… Ali generalno, iznad mojih očekivanja. Mogao se čovek zamisliti, zapitati, a i iskreno glasno nasmejati. Zatim su se izređali ovi što su govorili tuđe reči i onda, umesto proglašenja pobednika, propadosmo svi u crnu rupu, jebo te BOG.
Proglašavanje pobednika je moralo da sačeka da se dogodi revijalni program. Au. Dva crkvena hora i jedan pop besednik. To je trajalo i trajalo, a oni su se molili i pevali, a mi smo sedeli i ćutali i trpeli. Trpeli. Jas am baš trpeo. Trpeo sam više od većine. Zapravo, da budem iskren, neki baš i nisu trpeli. Ne da nisu trpeli nego su i  uživali. Pogotovo kad je na scenu izašao dečiji crkveni hor predvođen odraslom dirigentkinjom relativno privlačne spoljašnosti. Deca su se molila, molila i pevala, a ja sam se ježio i neverovao. Mislim, nisu deca kriva, oni jadni pevaju, pretpostavljam i da se druže i da im je zanimljivo da oblače kostime i sve to tako. Ali brate, bilo je nekako jezivo, grozno, perverzno i strašno. A vrhunac ludila je bio kad su s Isusa prešli na Kosovo. Kosovka dirigentkinja je zapala u trans, okrenula se prema publici licem, umesto guzicom i počela da urla i loži robijaše, popove i muriju da pevaju i tapšu. Naravno, ovi prvi, moji nesretni saborci su se primili pa su zajedno sa dirigentkinjom, decom i pokojim komandirom pljskali rukama i zapevali Kosovu. Jas sam sedeo, ćutao i želeo da se to ne događa. Nekako se završilo, nisam se ugušio. Poslednji put sam se slično osećao pre nekih 6,7,8 godina kada sam u Zagrebu, na trgu, prisustvovao Tompsonovom koncertu. Ipak onda mi je bilo za mrvu lakše, kad sam poželeo, okrenuo sam se i napustio stado i bio sam pripit, pa mi je to sve delovalo kao sajko mazohistička avantura. A i … lakše je kad je slepo stado tamo negde “njihovo”, a ne ovo “moje” domaće.
A za sam kraj ludilo postaje potpuno. Žiri sastavljen od nekoliko popova i još nekih ljudi prvu nagradu dodeljuje liku koji im se svojim govorom, kritikujući kapitalizam i izopačene sisteme vrednosti, zapravo rugao.Lik je zaista bio najbolji.

12.7.2015.

nedelja

Uhvatio sam se kako besciljno lutam po sobi, napred, nazad. Dođem do klonje pa se vrnem do kreveta. Onda sam se kao iskulirao, skrasio. Kažem “kao” pošto sam, umesto da šetam napred nazad, počeo da otvaram i zatvaram kasetu, blenem u nju kao da nešto tražim. Gladan, a ništa mi se ne jede. Ljudi mi pričaju, ja ih gledam, slišam, ali zapravo ne pratim priču. Pritom, ne mogu reći da sam nervozan, naprotiv. Nekako, treperim sav. Vikend sam proveo kod kuće. Vreme provodio sa onima koje volim i koji me vole. Bilo je dobro, baš dobro. I… uredno sam se vratio u svoju dragu kaznionu  kako bismo nastavili sa procesom resocijalizacije.

14.7.2015.

utorak

Resocijalizacija u toku. Završio sam s poslom. Brojanje, tj. slobodno vreme će za sat i po, a ja sedim na krevetu i kljucam. Ustao sam u pola 4 jutros, radio na peći, riknuo i prokuvao više no inače (napolju je 35, u pekari znatno više) i sad ne smem da legnem, moram da ostanem budan, ko na straži. Ako zakljucam, najebaću. Kod ovog komandira već imam žuti karton jerbo, pre jedno mesec dana nisam izdržao, pa sam, onako, s nogama na patosu ipak na pola sata zalegao u isto ovo doba dana i popio opomenu.
Znam, zvučim ko strina, ali koliko mi je teško da ostanem budan toliko me iritira to besmisleno izdrkavanje. Ono, fore tipa: ne moraš baš puno da radiš, ali moraš konstantno da izgledaš kao da si uposlen. Opcija zapni, odradi normu, pa raspolaži vremenom ovde nije dobra. Dobro, neću više. Istresao sam se, a i ubio koji minut.

15.7.2015.

sreda

Ništa spektakularno se nije dogodilo, danas, bio je to tipičan dan bez trzavica, bez nepredviđenih aktivnosti. Nemam nikakvih robijaških “pikanterija”. No, nekako, dobro se osećam, imam kez na licu i potrebu da ga sa nekim podelim pred spavanje. Eto. Laku noć! 😉

14.02.2015.
Inače, ovo je veliki dan za ovaj paviljon – ili barem deo ekipe. U toku je završni ispit za polaznike pekarske škole!
O čemu se zapravo radi, svako malo zatvor organizuje neke škole i kurseve za obuku osuđenika. Na žalost, uglavnom je to čista farsa koja odgovara svima. Zatvor obrće lovu, namešta se posao nekoj privatnoj školi, a robovi kao bivaju resocijalizovani. Ne učestvujem trenutno, ali sam se zvanično prijavio za neku sledeću školu – farsu.
Da malo razjasnim. Robijaš na oglasnoj tabli primeti da je upis u školu u toku i prijavljuje se. Postoji nekoliko razloga, a u velikoj većini slučajeva je sledeći: učestvovanje u takvim skcijama se boduje i uvećava nam šanse za napredak – dobijanje privilegija i pogodnosti unutar zatvora, a kasnije i povećava šanse za uslovni otpust. Drugi razlog je malo ubijanje vremena. Naravno, na nekim od kurseva oni baš zainteresovani mogu nešto naučiti.
Zašto zatvor učestvuje u toj zavrzlami? Pa posao zatvora nije samo da nas kažnjava, već i resocijalizuje. Ono, izvode nas na pravi put. Uče nas da budemo uzorni, poslušni građani. Neki ljudi za to primaju platu, a dobro dođe i da se zamažu oči javnosti, jer, svako malo se u medijima pojavi neka pričica o zanimljivim programima u zatvorima, a još bolje dođu statistički podaci tipa toliko i toliko njih je doškolovano, obučeno za to i to, saradnja EU, fondova, obrazovnih ustanova, kurac, palac.
Pomenuo sam EU. Često i oni učestvuju, tj. finansiraju ili sufinansiraju ovakve projekte. O njihovim interesima ne mogu, to je baš posebna tema… Zatvoru pak, ta EU sredstva dobro dođu, jer su često namenska. Tako se za potrebe škole i kursa tog i tog kupi to i to, pa sve to, po završetku projekta ostane zatvoru. Na primer frižider, alati, neka mašina…
Pri tom, nemam zvaničnih podataka o tome koji su kriterijumi pri odabiru obrazovne ustanove koja na kraju dodeljuje diplome. Takođe, ne znam koliko ta škola dobija novca po svakom polazniku, tj. ispisanoj diplomi. Naravno, ta škola je najčešće „vrlo renomirana“ i smeštena u Kragujevcu ili tako nekom gradu na jugu (nemam ništa protiv Kragujevca). Mislim da sam uspeo da prikažem kako je to osmišljeno. Siguran sam da oni sve to mogu malo lepše da upakuju i prezentuju javnosti.
A zapravo u stvarnom svetu to izgleda ovako (pišem samo ono što sam lično video i koristiću minimalno podataka dobijenih od polaznika škole kog poznajem od pre zatvora i kom verujem):
Dvadesetak robova se konkretno upisalo na neki pekarski kurs. Banda se nekoliko puta u par nedelja pojavi u pekari, pravi pekar koji vodi tu pekaru im 2-3 puta nešto kao pokaže, forma se zadovolji i… to se zove praktična nastava. Od dvadesetak polaznika realno, trojica – četvorica najupornijih zaista savladaju neku veštinu. Na primer nauče da prave burek. U međuvremenu, pojavi se isto tako neka nesretna predavačica iz te obrazovne ustanove, odradi 2 – 3 časa i to je to. Pismeni test polože svi, a prepisivanje je dozvoljeno. Na praktičnom testu je cirkus još veći. Ta trojica – četvorica stvarno naprave burek, ostali kao mese neko testo, učiteljica se tu muva i na kraju se iz šteka – frižidera izvade unapred napravljeni bureci i strpaju se u furunu i ju-hu, svi srećni. Par nedelja kasnije stignu i diplome na kojima piše da je polaznik nakon 30 časova teorije i 120 časova prakse položio ispite i zvanično postao to i to… Do jaja je i to što na diplomi nigde ne piše da je stečena u zatvoru, pa ona trojica – četvorica koji su naučili da prave burek mogu da maštaju o zaposlenju u nekoj pekari po odsluženju zatvorske kazne.
Pisao sam o pekarskim školama jer radim u zatvorskoj pekari, pa mi je to bilo pred nosom. Ptičica mi kaže da je slična situacija i na tesarskim, baštovanskim, zidarskim… kursevima.
Svi srećni na kraju. Škola uzela pare, zatvor opravdava svrhu postojanja, a i bogatiji je za spravu, dve, a robovi bliži vikendu, boljoj grupi…
Eto.

28.5.2015.

četvrtak

Hteo, ne hteo, moj odnos prema pisanju se od momenta pojavljivanja tekstova na internetu malkice promenio. Nisam baš najsrećniji zbog toga, ali šta je tu je. Nadam se da to što sad osećam odgovornost prema tebi koji ovo čitaš neće uticati na kvalitet niti na kvantitet. Nisam ja sad seo pa kao rešio da postanem ozbiljniji, pedantniji, ažurniji… ništa slično. Jednostavno, samo nisam imun na to da sve ovo ne saopštavam papiru i samom sebi. Iako iza sebe imam par godina novinarskog staža, priznajem, postoji doza treme. To je valjda ok.

Mislim, ja znam da blog postoji, uspeo sam na blic da vidim kako to izgleda (odmah po pojavljivanju prvog teksta čini mi se), ali baš nemam uvid u to kako sve to stvarno funkcioniše. Znam da je koliko toliko čitan, da se tekstovi objavljuju jednom nedeljno, ne uspevam baš da ispratim komentare, ali ono, čini mi se da cela igra ima smisla.

Idemo dalje. Pomenuo sam da robijaši vremenom mogu steći pravo na izlazak u grad, vikend odsustvo, posao, platu, a, znam da zvuči neverovatno, godišnji odmor. Da, godišnji odmor kod kuće, van zatvora!

Iako sam ovde više od deset meseci ja još uvek imam „samo“ grad. To znači da jednom mesečno 8 sati smem provesti van zatvora u mestu u kom se zavod nalazi. Neko me mora izvesti, a tokom tih 8 sati dužan sam da se javim muriji između 12h i 13h. Tme nas zapravo kontrolišu i sprečavaju da tog dana skoknemo do kuće. Sledeća pogodnost koja mi sleduje je vikend, tj. poseta kući u trajanju od 48h. Iz nekog razloga pravo na to još uvek nisam stekao, iako ispunjavam sve uslove. No, ovde odgovori na pitanje zašto uglavnom ne postoje, tako da mi preostaje samo da se nadam da će mi se u skorijoj budućnosti sreća osmehnuti. Ovo o čemu pričam je nešto što pre ili kasnije sleduje svakom ko je raspoređen na poluotvoreno odeljenje. Valjda se zato i zove poluotvoreno, jebem li ga. Naravno kao što ih možeš steći, pomenute pogodnosti možeš i izgubiti i to nebrijanjem, spavanjem u pogrešno vreme ili nekom sličnom gluparijom. Zapravo, vraćamo se na staru priču o magarcu i šargarepi. Davanjem mrvica slobode nas zapravo teraju i motivišu da budemo dobri, krotki, poslušni i obrijani.

Posao.
Da se razumemo, nas ovde zvanično niko ne tera da radimo. Još po dolasku u ćuzu pitali su me da li hoću ili neću da radim. Rekao sam da hoću. To je očito jedan od faktora koji su uzeli u obzir prilikom slanja u ovaj paviljon u kom sam. Mogao sam reći i da ne želim i zvanično mi to niko ne bi uzeo za zlo, ali… Posao u zatvoru ti pomaže da, tj. može pomoći da ubrzano dođeš do neke od već pomenutih pogodnosti, radom stičeš pravo na godišnji odmor, ali što je najvažnije, povećavaš šanse da jednog lepog dana zaradiš uslovni otpust. I da se ne lažemo, to je glavni motiv, sve ostalo je usputno. Mislim, postoji i ono da ti brže prolazi vreme, kao… u to baš i nisam siguran. Ako se dobro organizuješ dan ti i bez posla može biti sasvim dobro ispunjen. Ono… sad je prilika da se maksimalno posvetiš sebi. Previše je nepročitanih knjiga, nepreslušanih albuma, neispisanih stranica… tako da ja na zatvorski job gledam samo kao na nužno zlo. Ništa više.
Poslovi su različiti. Kako te usere… Može se dogoditi da rmbaš kao konj pet dana u nedelji, a može te usrati i da imaš sat/dva obaveza dnevno. Takođe, postoje poslovi koje neko mora obaviti kako bi zatvor funkcionisao, a postoje i oni koji zatvoru – državi prave pare. Zatvori proizvode i prodaju proizvode. Koja je lova u igri i kako se raspoređuje stvarno ne znam, ali očito je da postoji. Isto tako, samim osvrtom na količinu i stanje pogona, mašina, objekata, ne mogu, a da ne primetim da je nekada proizvodnja bila obimnija. Tu se vraćamo na onu staru da zatvor odlično oslikava stanje u državi. Po dolasku na robiju ti se možeš odlučiti i za nerad, ali tim činom sam sebi pogoršavaš situaciju, tj. uglavnom usporavaš put do “pogodnosti”, a nekih poput plate i godišnjeg odmora se odričeš u potpunosti. Naravno ako ne radiš, ne znači da blejiš i kuntaš kolko hoćeš. Takođe, u svakom trenutku ti mogu narediti da počistiš hodnik, dvorište, wc, odradiš nekakav utovar/istovar, a te aktivnosti se zvanično ne broje.

Lova.
Huh… kao prvo, velika većina nas ovde boravi zato što smo na ovaj ili onaj način kuburili s kešom, to je fakat. A dok blejimo ovde nismo ništa drugo do paraziti na teretu žena, mama, tata, prijatelja, sestara, braće, dece…
Robija jebeno košta. Košta usranih para, puno para! Ono drugo, što je neprocenjivo nije predmet ove epizode.
Ti bez finansijske pomoći od spolja možeš preživeti. Ništa više od toga. Preživeti da, ali ostati zdrav, to nikako. Bukvalno tako.
Hrana, vazduh i voda. To je, jelte, osnova. Vazduha ima, pogotovo ovde na poluotvorenom. U sobi ga, zbog činjenice da je delimo nas sedamdesetak, nema baš uvek onoliko koliko bih ja voleo, ali podnošljivo je. No, u odnosu na kolege iz pojedinih delova kruga, mi smo u vazdušnoj banji.

Voda.
Vode, ove sa slavine imamo takođe, koliko nam volja. Ima kamenca, ali nije ništa gora od one koju pije većina građana Srbije, tako da smo i tu kul. U zatvoru u kom sam bio u istrazi sam/smo bili prinuđeni da pijemo vodu koja je zvanično, gradskom odlukom, bila zabranjena za piće. Ali ponavljam – voda kul, vazduh kul.
Hrana.
E tu počinju problemi. Ono što Republika Srbija, tj. Zatvor obezbeđuje čoveku da jede definitivno nije dovoljno za normalno funkcionisanje. Ono, količinski (računajući tu i hleb) ti dobiješ dovoljno nečega da strpaš u stomak, da ubiješ glad. E, sad, ne treba biti nutricionista, pa utvrditi da se radi o groznoj, neukusnoj i potpuno nekvalitetnoj hrani. Gotovo sva jela su bljutava, premasna, neukusna ili prekuvana. Sveže voće i povrće (osim luka, ponekad, u sezoni) gotovo da ne postoji. Povremeno dobijamo konzerviranu cveklu, krastavce ili papriku. To je to od vitamina. Znam, sad počinjem da zvučim kao razmažena strina koja samo kuka, ali to stvarno nije slučaj. Sve ovo o čemu pišem je zaista tako. U prilog tome što govorim ide činjenica da se na kraju svakog dana bacaju desetine kilograma klope. Jednostavno, čak i oni najsiromašniji, bez uplata i primanja neka jela jedva da promrljave.
Tu sad na scenu opet stupa lova. Ko ima keša taj zatvorskom kazanu bukvalno ne prilazi. Postoje likovi koji imaju pravo na korišćenje frižidera koji zvanično ne postoje, likovi koji svakodnevno sebi spremaju hranu, a ima i onih kojima neko drugi to radi za keš, ostatke te hrane… zaštitu, kurac, palac. Ajde, to su oni koji su svojim kriminalnim aktivnostima došli i do neke zarade, pa sad to krckaju.
Pomenuo sam one nesretnike koji nemaju ništa, a negde između smo i mi “ostali” koji uglavnom zavisimo od paketa koje nam pripremaju i novca koji nam uplaćuju naši najmiiji. Da bedno… znam. I “nas” bih mogao da razlažem na grupe i grupice, ali mi se to preterano ne radi. Zadržaću se na dve osnovne – razmažene i nerazmažene. Ovi prvi troše iznad realnih mogućnosti i non stop zivkaju kući, mole za kintu, kukaju kako su u kurcu, la, la, la… ali ipak opstaju. Zatvorska jela jedu do tri puta u nedelji i to je to. Ovi drugi su poput mene – na državnom valovu, ali sebi ipak dozvoljavamo taj luksuz da zatvorske brlje dopunjavamo i pojačavamo. Tipa… daju nam za večeru makarone sa razvodnjenim sirom i sad… To je na prvu grozno, ali ako tu bućneš jaje, beli luk, maslinu, pečurku… kako kad šta imaš… i to zapečeš u rerni, brlja se pretvara u ukusan obrok. Uvek u šteku imaš konzerve. O zatvorskim receptima neću, Aleksa je o tome pisao u Zatvorskoj priči, ovo sam samo naveo kao primer. Nadam se da si me razumeo/la.
Ljudi koji u paketima ne dobijaju voće i povrće, vitamine… vremenom primetno propadaju i postaju sivi.

Još jednom da se ogradim… pričam o poluotvorenom odeljenju, ovde paketi zvanično mogu da sadrže sve osim droge, alkohola, oružja, živog mesa i tehnike bez odobrenja… Negde drugde su opcije manje, izbori suženi.

Rezime… ako te neko ne časti sa par hiljada dinara mesečno ti si brale u problemu…

Pomenuo sam platu. Da ne bude zabune, zatvorska plata u Srbiji je smejurija. Moja iznosi 6300 dinara mesečno, a to je jedna od većih plata. Možda i najveća u ovom mom zatvoru. Cifre su uglavnom 2-3 hiljade. Kažem smejurija, ali bolje i to nego ništa. Pušačima je dovoljno za mesečnu zalihu pljuga. Takođe, dobar deo te love vraća se državi kupovinom zatvorskih kartica za telefoniranje. Da, jebote, telefon nisam do sada sada pominjao. Mi smemo da telefoniramo, a to radimo tako što prvo kupujemo kartice od 300, 500 i 1000 dinara. naime, postoje neke, posebno za zatvore pravljene, žute govornice. Ministarstvo pravde ih uvozi iz Kine i valja kartice. Telefoniranje pomoću ovih aparata je skuplje nego telefoniranje sa “Halo” govornica, ali ono, hepi si što možeš i to. Aparati su katastrofa, stalno zuje, rukovanje je komplikovano, ne postoji displej koji ti otkucava vreme trajanja razgovora, a dužina razgovora je ograničena, pa to otvara prostor za svađe i rasprave, la, la, la… Ovde je sve malkice izopačeno i izdeformisano.
Eto, bio je to mali “telefon” intermeco, zbog kog umalo da zaboravim da napomenem da robijaške plate, naravno, kasne po nekoliko meseci. No, to kad jednom uhvatiš ritam i nije tako loše. Kaplje, a i jednog dana kad robiji dođe kraj imaćeš za put do kuće i par crvenih da se snađeš, dva, tri, pet dana, pa onda… počinje dalja borba.

Lova je bitna i kad vikendi dođu na red. Bez para nemožeš otići kući i vratiti se nazad. Tako se događa apsurdna situacija da pojedini likovi, iako imaju pravo na grad i vikend, to pravo ne koriste jer su švorc. Tužno, ali istinito. Na primer tamo negde ima neku ženu i decu koji grcaju i on jednostavno ne želi dodatno da im staje na muku, pa robija više nego što mora da bi im uštedeo par hiljada. Mučno je, ali je tako. Naravno, može se i u zatvoru zaraditi “na crno”. Ako si spreman na to da ribaš tuđe sudove, veš, da radiš redarstva (klonja), možeš malo pojačati budžet. Obavljanje takvih poslova, naravno, ruši tvoj “rejting” u očima mnogih kolega robova. Naravno, postoje još mnogi drugi načini sticanja zarade, ali to je posebna priča. Ovo je ono što murija prećutno toleriše.

Pritom, do sada sam se držao samo najosnovnijih stvari, hrane, vode i vazduha. Odmah za tim lista se nastavlja. Postoji bezbroj materijalnih stvari bez kojih se može, ali uz koje je zatvorski život mnoooogooo lakši. Dupe možeš prati ako nemaš papir, socijala – mufte šampon, sapun i pastu za zube možeš uvek nekako obezbediti. Ako baš nemaš ni malo para, zatvor će ti obezbediti i brijač. E, sad tu je još gomila toga što se od tebe očekuje, što se plaća. Na primer, ti moraš biti uredno ošišan, a šišanje košta paklu cigareta. Ako ti redarstvo sobe pada u istom danu kad si i na poslu, ti moraš naći zamenu, a zamena košta, opet, kutiju pljuga, karticu za fon… Primera poput ovih je mnogo. Zavisi od tebe samo koliko si spreman da se cimaš i snalaziš ili si u fazonu da baš sve plaćaš. Ili pak da budeš onaj koji zarađuje.

Nadam se da me ne shvataš pogrešno. Ovim stavljanjem love u prvi plan ne pokušavam ništa da izmuzem niti bilo šta slično. Hoću samo da pokušam da razbijem onu “pred zakonom su svi isti” ili “u zatvoru je svima isto, bez obzira na klasu” jer nije. Ako poznaješ nekog ko je na robiji budi toga svestan.

19.6.2015.

ugao sestre:

Htela sam pisanje početi sa dužinom ove agonije, ali je ona „merljiva“ na više načina. Zvanično traje punih 10 meseci. Na to se može dodati 3 meseca pritvora (ali to je bilo toliko hard core da je množivo sa 3) i one, nigde ubrojane, skoro 2 godine vakuum perioda. Eto, toliko traje nepuna trećina jedne robije od 3 godine i 4 meseca iz ugla jedne sestre. Situacija je vrlo slična i ostalim akterima – robijašu, kevi, devojci, ćaletu, zetu, sestriću, drugarima. Možda varira u intenzitetu razmišljanja o istoj od osobe do osobe, ali crv je uvek negde prisutan. I buši, kopa.

Koliko god bio/la upućen u zakon, kazne, kriminalne radnje… nekako uvek misliš da će najebati neko drugi, da se to ne događa tebi i tvojima. Čak i kad znaš nekoga ko je u ćuzi ili nekog da mu je neko u ćuzi o tome se najradije ćuti i delimično smatraš da je zaslužio to što ga je snašlo. Pa ne bi sud baš tako olako sklonio nekoga s ulice da nije pretnja. Čak suprotno, toliko ih malo sklanjaju da je većina „pretnji“ slobodna negde među nama. A onda se dogodi. Paf!

Prvi info sam dobila preko radija!? Inicijali uhapšenih „dilera“ su objavljeni i neko mi je javio da proverim brata. Pukla sam od smeha i nazvala ga da se smejemo zajedno. Kad je drugi put odzvonilo do kraja počela sam da brinem i za 2min čula da je u pritvoru, pao je prethodnog dana dok je pakovao stvari kako bi krenuo na more. Niko se nije usudio da mi javi jer sam bila trudna. Prva reakcija, ok, nije sjajno, padali su i drugi. Držaće ga max 48h pa nastavlja gde je stao. Kako reći kevi je bio veći problem. Odradila sam i to, srušila joj svet, šta dalje? Advokat? Ma daaaj puštaju ga za par h koji će mu kurac advokat. Matorci insistiraju – ok. Advokat. Prolazi 3, 5, 9 dana.. ima skupog advokata.. određuju mu pritvor do 30 dana. Zašto? Da ne ponovi krivično delo. Koje krivično delo, nikada nije optužen ni za jedno. Na osnovu žalbe skidaju mu „ponavljanje krivičnog dela“ tačku, ali sad ga drže da ne utiče na svedoke. Ma daaaaj. Saslušanja dolaze i prolaze, svedoci se misteriozno ne pojavljuju – sve ljude znam i većina ih nije ni dobila pozive. I sve traje. I traje. Ukupno neka 3 meseca. U posete su mu išli matorci, devojka i par drugara. Meni su savetovali da to nije idealno mesto za trudnice, tako da sam petkom ispraćala i dočekivala mamu, ćaleta, njegovu devojku… u kafiću ispred zatvorske kapije. Priča sam čula dovoljno da mislim da sam kompetentna da prepričam izgled posete. Dođeš ujutru pre 8 u sud. Tražiš dozvolu za posetu i paket. Čekaš da je dobiješ. Dobiješ. Čekaš da te prozovu. Prozovu te. Sumanuto juriš na drugi kraj hodnika sa torbekanjom od 10ak + kg koja sadrži sve što misliš da im zatvor inače obezbeđuje – sapun, wc papir, pastu.. plus koji kg voća i povrća, po mogućstvu sporo kvarljivog. Onda ti pandur vadi stvar po stvar i u zavisnosti od raspoloženja odbije 3 – 7 artikala koje si prethodnog puta najnormalnije uneo. Npr. sve mora biti u providnoj plastičnoj ambalaži – neotpakovano. Vade ti učkur iz trenerke, pertle iz patika, vakumirana hrana jednom može, dr put ne, slatko je mesec dana zabranjeno, onda mesec dana nije, pa 2 nedelje jeste, pa u krug, stripovi i neke knjige takođe. Ma nebuloza. Spisak dozvoljenih stvari ne postoji.Tako da se svaki put naoružaš svime što misliš da će mu iole ublažiti boravak tamo kako bi se osetio/la bar donekle korisnim i manje bespomoćnim. Kad predaš paket izlaziš napolje, u gore pomenutu kafanu i čekaš. Posete traju 30min i ne znaš kada je tvoj red. Možeš proći u 9, a možeš u pola 1. Uglavnom te ne pozovu pre 11h. Pozivaju tako što bukvalno izađu na ulicu i sasvim tiho govore njegovo prezime. Naravno izložen si svim pogledima slučajnih prolaznika, rođaka, kolega, prijatelja, poznanika… Pa i sama sam blejala u gužvu kad bih se zatekla petkom pre podne ispred zatvora (koji je maltene u centru grada). Kada uđeš nalaziš se u dugačkom hodniku, pored svakog zatvorenika je pandur. Dobiješ par sekundi da se malo zagrliš, poljubiš i onda više nema pipkanja. Ni naslanjanja na zid ni preterane glasnosti. Kad stvar prođe opet ti daju da se malo zagrliš i onda ko popišan izlaziš napolje da odboru za doček preneseš info. I životariš do sledeće posete svaki put se nadajući da je ova bila poslednja.

U isto vreme smenjuju se bes, tuga, očaj..  Meni je tada preovladavao bes jer mi je tako bilo lakše da se izborim sa situacijom – gore od svega je bilo posmatrati kako kevi beži tlo pod nogama. Jedina „dobra stvar“ u celoj priči je što smo mogli natenane da pretresemo nedoumice, stavove, osećanja… preko pisama. To je održavalo čini mi se i njega i nas.

Pomenula sam „sramotu“ tj. poglede, susretanja s ljudima… Jako je zajeban osećaj reći nekome da ti je brat, sin, momak u zatvoru. Pogotovo što on nije TAJ lik. Zajebano je tebi da shvatiš da se to zapravo događa, a ne još i da kažeš naglas. Kad jednom prelomiš postane malo lakše. Sve vreme imaš potrebu da urlaš kako je nepravedno iza rešetaka, ali si istovremeno svestan da je prekršio jebeni zakon. Koliko god on nebulozan bio ipak je zakon i ipak postoji šansa da se nađeš u ćuzi zbog toga. Od tih odvratnih ličnih osećaja isto ti je jako strašno zbog uslova u kojima boravi – sad već polako zaboravljam ali bilo je nešto njih 12 u sobi predviđenoj za šestoricu, pa toplo, pa smrad, pa svakakvi likovi oko njega, pa nema pravo na telefonske pozive, nema jebene pertle. Onda ti napiše kako igra basket – imali su „šetnje“ 1h dnevno. – “Kako jebeno igraš basket bez pertli!?” – “Napravim od najlon kese.” Pa ti onda napiše kako danas ne želi napolje na šetnju – jebemu znači da je u kurcu s psihom. Pa ti onda skromno traži limun. Prvo budeš sav srećan što je konačno nešto konkretno tražio – pružila ti se prilika da budeš od koristi, pa si onda najbešnji jer ti traži jebeni limun! ups ja sam u zatvoru, treba mi limun. Pa što nisi mislio na to pre! Naravno sve misli se smenjuju dok trčiš u prodavnicu da kupiš 100kg limuna iako ti je tražio 2,3 komada. Jezivo.

Pričaš s advokatom, vidiš da ni njemu situacija nije najjasnija, al kao eto, radi sve što je u njegovoj moći, paziš šta kome pričaš telefonom – sad te odjednom svi prisluškuju, jel. Ko da i imaš šta da im otkriješ. Sve ti je pretnja, svi su ti pretnja. Ovi govore podmiti sudiju – kako se to jebeno uošte radi?! Dobar dan. Ja došla da vas podmitim, šta? Onda nastaviš da se nadaš u „pravosudni sistem“ i čekaš, čekaš.. Jednog dana mi je puko film i trudna do zuba sam otišla da pitam sudiju do kad planiraju da ga drže. Sav se iznenadio i prodavao neku žvaku kako ne mogu da navataju sve svedoke. Ma marš bre. Lagao on mene, lagala ja njega, al to popodne se moj brat javio kevi (koja je do te mere bila u neverici da mu nije prepoznala glas) i rekao da su ga prebacili u zatvor iz pritvora zbog neke neplaćene kazne za parking i da kad to platimo on može napolje. Sutradan ujutru kad smo sve sredili su ga pustili. Smrdeo je kao što nikad u životu nije smrdeo.

Onda su usledile skoro 2 godine suđenja i nadanja. Bili smo ubeđeni da će dobiti max 6 meseci, od čega je pola već odležao, dakle neki uslovni otpust i ćao. Oćeš kurac.

Onda su došli da ga kupe sa nalogom starim mesec dana, al o tome je već bilo reči. Uglavnom tog dana kad je odlazio bilo je jezivo. Moj trudnički stomak je do tada prerastao u hodajuće, govoreće dete od godinu i po.  Isplačeš dušu, pomisliš kako bi bilo bolje da ga nikad nisu ni pustili iz pritvora jer bi sad već odležao sve, al u stvari znaš da ne bi. Samo da nije postojala tolika pauza, tj da je suđenje trajalo kraće.

Posete u karantinu su mnogo „ljudskije“ od ovih ovde u pritvoru. Nakon vožnje od 120km + – uđeš, skeniraju te, predaš paket, ne otvaraju ga pred tobom, jasnija su pravila šta sme, šta ne sme, sačekaš pola sata, pozovu te, uđeš u salu sa stolovima i stolicama – jedan pandur na 10ak robijaša. Ispričaš se, smeš da se grliš i pipkaš tokom posete. Prođe sat vremena. Zdravo doviđenja. Opet ideš kući posran i prenosiš info odboru za doček, al ti ipak malo lakše nego tokom onog ludila. Znaš koliko treba da gilja. Kakve potencijalne opcije ima. Nadaš se najboljem. Ko’ i do tad.

Do tog vremena si se već navikao na ideju da ti je brat/sin/momak u zatvoru, nije ti problem da to kažeš drugima, besan si, al više ne na njega nego na sistem, na nepravdu, na lažni moral, na sranje od države, na jebivetre i pandure.

Prebacuju ga u poluotvoreno, to ti bude kao super. Aha ima 70 cimera, nema veze, može da diše svež vazduh. Ima malo veći paket, tebe malo bolje tretiraju u posetama. Nema više čekanja, većina stvari je dozvoljena za uneti (od hrane mislim). Dozvole mu i diskmen, ne i mp3 player, al kao, aj bar nešto. Može na sport, trte mrte. Počinješ prvo da čekaš, u stvari čekate izlaz u grad (8h van zatvora u gradu gde je zatvor), onda se polako nadaš i vikendu kod kuće (48h u gradu na koji mu je lk). Naaadaš se da neće dobiti disciplinsku što se nije obrijao ili ostavio upaljeno svetlo kako ne bi završio u krugu. Strepiš od toga da će da se prehladi jer se to vrlo lako iskomplikuje u gore, u onim uslovima itd.

E onda se dešava novo sranje – na pregledu kod dr u zatvoru ustanove da ima izraslinu na vratu i da je neophodno da ga šalju u CZ u specijalnu zatvorsku bolnicu, jer običnim provincijskim ultrazvukom nije moguće ustanoviti šta je po sredi. Sumnjaju na tumor, otpisali su žlezdu, s njom je sve ok. Naravno više nisam u stanju da gledam roditelje koji su blago skrenuli od svega (ko ne bi) pa prećutkujem priču o tumoru dok ne dođe vreme. Cela epizoda traje mesec- dva do momenta odlaska u cz. Tamo je bilo čini mi se i preko 2 meseca.

O uslovima u zatvorskoj bolnici će pisati on sam, moj ugao je sledeći: mesec dana ga zavlače za skener zbog kojeg je i otišao tamo, ne zna ništa o svom stanju, nema više privilegije koje je do tada imao, briše i presvlači dupeta usranim dedama cimerima iz svoje sobe… Poseta u cz-u. Jezivo, ali i dalje za mić podnošljivije od pritvora. Uđeš, prijaviš se, devojku mu odjebu jer mu nije žena, a komplet listu posetilaca iz matičnog zatvora nisu prosledili u cz. Proziva te pandur sa pljugom u ruci u zgradi u kojoj je na sve strane vrlo vidno istaknut znak zabrane pušenja. Ulaziš u najuži hodnik ikad. Ostaju ti bele fleke po odeći od zida o koji se češeš koliko je usko. Sedaš na stolicu, ispred tebe je staklo sa malom rupom pri dnu kako biste mogli da se pomalo i čujete. Ulaze robovi. Zombiji pretežno. Setiš se da si ipak u zatvorskoj, jebenoj, bolnici. Onda se pojavljuje on – sa sve tumorom u vratu izgleda zdravije nego što će iko od njih ikada izgledati. Pravimo se da smo jako veseli i smešni i da je sve to sad normalno, kao nema veze što imaš tumor, bar si se dokopao beogradskih lekara, kad bi to inače uspeo, bla truć (intervencije se inače obavljaju u kliničkom centru ili na VMA). Završi se poseta (posle plafon 45min iako je trebalo da traje 1h) svi užurbano govore još nešto čega su se upravo setili. Ja se rastajem sa životom, ponovo dovedem u red, ipak me napolju čeka gomila željnih očiju da čuju da je dobro, da je isti, da mu ne fali ništa.

Sledeća informacija od njega – četvrtak: operišu me sutra. Ustanovili su da je tumor, znaće dal je benigno kad me otvore. Gde, šta, kad… niko ne zna. Saopštavam kevi, kao nisam do tada ništa znala. Ona se rastaje sa životom. Prolazi petak, ne znamo ništa. Zovemo zatvor, ne znaju ništa. Još nam kažu on je predat u dobre ruke, mi više ne zovemo da čujemo kako je. Ako ne bude vesti za dve nedelje zvaćemo da proverimo. Nemojte nas više zvati. EEEEjjjjjj! Nabavljam spiskove brojeva telefona svih bolnica KBCa i krećem redom. Dobar dan, da li je kod vas taj i taj. Ne, nije. Puta 15. Šesnaesta bolnica po redu ne govore ne nije nego hmmm, ovaaaj, paaa, nee znaaam, čekajte da proveriim, ne mogu ja to vama da kažem. Odlično kod njih je! Čekam smenu lekara pa zovem ponovo. Ovog puta ne pitam da li je kod njih, nego kako je. A da, on je jutros operisan, sačekajte da proverim u kojoj je sobi. Nazovite za 2 min. Zovemo za 2 min: Ja vama ne smem ništa da kažem. Tuuuuuu. Dolazi subota. Dolazi i subota popodne. Subotom ima pravo na poziv. Ako se ne javi i dalje je kod njih. Javlja se. Dobro je. Operisan je. Istog dana su ga posle totalne anestezije vratili maricom u cz jer je neki drot zaboravio da uzme sanitetsko vozilo. Nema jastuk (operisan mu je vrat), jer nema sudsku dozvolu za jastuk. Nabavljanje iste bi trajalo duže nego oporavak. Sledi novo čekanje od dve nedelje na rezultate. Govno je benigno. Sve se dobro završilo. Onda ga je još ukečao i neki štrajk advokata zbog kojeg je taxi  „Marica“ bio privremeno obustavljen pa je dobio još gratis 2 nedelje CZa.

Vratio se u poluotvoreno – tad smo ga voleli skoro ko svoju kuću, jeste zatvor, al poluotvoreno, čoveče. Nedugo potom dobio je izlaz u grad, sad čeka vikend koji je trebao dobiti pre 3 meseca, ali iz samo njima poznatih razloga još uvek nije. Uostalom, on će o tome detaljnije.

Doživela sam da mi je ok da vodim dvogodišnje dete u zatvor, ne zato što sam luda, nego je zaista bezbedno (ja ipak spadam u kategoriju paranoičnih majki čijem će detetu pasti crep na glavu pa ga sklanjam od trošnih kuća). Imaju kul igralište hand made by slaves. Klackalicu, ljuljašku, stolove, mini park, kerove, zečeve, kokoške, fazone (iliti fazane)… Tako da je nama sad odlazak u prdekanu (u početku je bila purdekana) izlet i uživancija. Još kad ujku puste na „more“ (izlaz u grad na obali reke) ma ludilo provod.

Ko što već rekoh crv je uvek prisutan. Ne navikneš se nikad. I ne trebaš. Gadno je. Još je gadnije kad čuješ koliko drugi dobijaju za ubistva, pokušaje ubistava – mizerija. A za šaku trave si krimos jebiga. Za odstrel. Najstrašnije od svega mi je kad malcu moram da objasnim da ne može da ga vidi kada hoće, gde hoće i kako hoće. Kako se s tim bore ljudi čije su tate ili mame u zatvoru pojma nemam. Ne bih ni volela da saznam. Odoh u patetiku.

Poenta je da će sve jednog dana biti smešno, proći će. Al sad dok jebeno traje nije ni najmanje svejedno i mislim da nikada više niko iz moje okoline na zatvor neće gledati istim očima. Jebena prdekana. Robija za sve.

14.5.2015.

Ovde ista stara priča, “kuća – poso”, besmisao i bežanje od besmisla. Kotrljam kako znam i umem, treniram glavu i telo. Usudim se da kažem da sam zadovoljan sobom, obzirom na okolnosti. S ljudima sam u okej odnosima, nisam se ni hvalio ali pre jedno mesec dana, plus minus sam upao u neki čudan vakuum, ne znam ni sam kako da to nazovem. Sve je bilo isto kao i sada, samo sam nekako lako ulazio u konflikte sa drugim ljudima. Jednom smo čudom, tj. intervencijom jednog drugara (da i to postoji) izbegli i fizički okršaj. Sa ove distance mi je zbog toga baš drago jer bi opasuljivanje i spuštanje na zemlju jednog debila imalo nepotrebno velike i gadne posledice po devojku, sestru, mamu, tatu, drugare… mene i mnoge druge.

Ovo poluotvoreno koliko je “dobro” toliko je i loše. Uslovi su nekako polukontrolisani, pa to ostavlja poluljudima i lošim likovima previše prostora za pametovanje, glumu i bezobrazluk. Na “slobodi” bi bili nebitni i neprimetni, u krugu bi bili ućutkani i manji od makovog zrna, a ovde plutaju. Zapravo takvi su oličenje i simbol svega ovoga. Malo muljaj, malo laži, malo radi, malo se ulizuj, malo glumi tvrdog, malo komentariši, malo povlađuj… MULJ! E to je neki ideal. Kad postaneš takav onda si resocijalizovan i društveno prihvatljiv. To društveno prihvatljiv je odlična definicija. Bitno je biti takav. Niko ne postavlja pitanje kakvo je to društvo. Moj najveći problem je zapravo to što ne želim da budem društveno prihvatljiv u ovakvom društvu. Čitao sam pre neki dan obrazloženje jednog Rešenja o uslovnom otpustu. Sve je lepo navedeno. Poenta je u tome da su procenili da je resocijalizacija ostvarena, a kao glavne pluseve su naveli stvari koje ja najviše prezirem, kao što su poštovanje institucije, nadređenih, prihvatanje greške, kajanje… Fuj! A i ja ću jednog dana želeti tj uslovni otpust. Na svu sreću imam dovoljno vremena da počnem da razvijam taktiku. Kako odglumiti resocijalizaciju… Ono, ako neko primeti da postajem resocijalizovan neka me trgne na vreme, pliz!

Prečesto mi kroz glavu prolazi i B varijanta. Tj da se opustim totalno, prestanem da razmišljam o eventualnim posledicama i … ako dođe do toga, nekog propisno odvalim od batina, ispraznim se, pa posle ispaštam. Okej, možda i sam fasujem, da ne bude da se kurčim. Ali sranje je što, kao što rekoh, ne bih ispaštao samo ja nego bi jednako trpeli svi oni do kojih mi je stalo. Daleko od toga da takav scenario očekujem, ali nije taj prelazak u krug takav bauk. Kontam da kad se privikneš na novonastale okolnosti zapravo doživiš neko rasterećenje jer upadaš u situaciju u kojoj mnogo manje imaš da izgubiš.

Šta bi bilo kad bi bilo… palamudim, a?

Inače, ovo sam započeo kao pismo kevi, tj. papira i olovke sam se dokopao sa namerom da njoj pišem, ali otelo se. Ako, neka je. Stop.

3.6.2015.

Malopre sam učestvovao u jednoj od gorih akcija u svom životu. To je valjda bio još jedan korak ka resocijalizaciji. Za korak sam bliže društveno prihvatljivom licu. Da, lice, ne osoba.

Iako je danas trebao da nam bude slobodan dan, nekolicinu nas je pozvao dežurni komandir i rekao nam da se spremimo jer nas čeka desetak minuta posla. “Trebaju neke stvari da se ubace u neki kamion.” Ajde, spremili se mi, na lokaciju nas je  odveo lik kog nam je komandir pokazao. Pojavio se tamo zatvorski šleper, pokazaše nam neku kućicu i rekoše da nameštaj i sve što pronađemo unutra utrpamo na prikolicu kamiona. Kućica u kojoj su se te stvari nalazile je locirana na zatvorskom imanju i sve je na početku ličilo na klasičnu selidbu. Ono, sirotinjsku selidbu, gro nameštaja je propast živa, veš mašina zarđala, sudovi raspareni, tepisi jeftini i stari… ma ono, tuga. Mislio sam da pomažemo pri selidbi nekog domara, tetkice… tako nekog nesretnika ko iz nekog razloga živi na zatvorskom posedu. Ono, ko kad domar seoskog fudbalskog kluba živi na “stadionu”, tj. u nusprostorijama stadiona. Konkretno, radilo se o zatvorskom hipodromu i o stvarima neke starije žene. Samo… ta žena se nije selila zato što to hoće, nego zato što je banda jebeno izbacuje! Jebeno smo bili sudski izvršitelji… Ono, tuga, čemer, jad! Ne znam ko je ta žena, ne znam zašto je tu živela niti zašto je izbacuju, niti gde će sada. Niti me to zanima. Znam samo da je bilo bedno i tužno i da je psovala i plakala i pomagala i odmagala… A mi smo kao jebene ovce bez previše komentara vukljali te stvari i trpali ih na prikolicu kamiona. Komisija je tu tugu popisivala, a paralelno sa našom akcijom, na istoj lokaciji neki drugi ljudi su montirali binu i luna park jerbo se sprema neka gradska fešta. Ono, ljudi se na ulicu izbaciju u sred srede, tokom radnog vremena, pred publikom, po danu. To ne rade patuljci, to se ne događa tamo negde, nekom drugom. I tome sam doprineo i ja. I to ćutke, bez komentara… Onako, korak po korak, na finjaka. Osećam se ko govno. Sramota me je.

Mislim, nije ta nesretna gospođa histerisala niti “previše” dramila. Nismo joj upali na prepad, nismo je izbacili iz kreveta, pa je to kao ok.

Sad ću malo predimenzionirati, ali kontam da je i u logorima tako neki ja po inerciji pritiskao dugme za gas… Imala je čak neku simpa opasku. Dok smo teglili kauč rekla je nešto tipa :” E… deco, ne znam šta ste uradili, ali sigurna sam da ste ispravniji od ovih…”.

Evo sad mi kolega robijaš malo razjašnjava situaciju… On i neki drugi robovi su par meseci ranije isto tako po nalogu komandira kuću u kojoj je pomenuta žena stanovala obili i ispraznili je dok je stanarka bila odsutna, pa su sav nameštaj prebacili na frku u drugu kućicu. Mi smo sad došli kao ekspedicija koja je dovršila započeto.

Živelo društveno prihvatljivo ponašanje!

6.5.2015.

Sreda

U zatvoru, na poluotvorenom nije baš sve totalno sranje. Ako bih nekako uspeo da potisnem to da me ovde drže protiv moje volje, da spavam iznad podruma – septičke jame, da moj život ne sufinansiraju devojka, familija, prijatelji, da životni prostor delim uglavnom sa likovima kakve bih možda nekad na ulici sretao i većinu ih gledao s prezirom… onda bih mogao da kažem da robija ima i dobrih strana.

Evo, konkretno sad sedim u dvorištu, ptice cvrkuću, sto i stolicu sam postavio na sred travnjaka, hladovinu pravi ogromno drveće, neki kučići se valjaju po travi na desetak metara od mene. Nisam gladan, nisam žedan, život mi nije ugrožen, znači bolje mi je nego milionima ljudi na ovoj planeti. Do malopre sam u ovom ambijentu čitao, sad pišem. Toliko je kul da diskmen leži neuključen pored mene. Ako ništa drugo, zatvor te nekako natera da malo ozbiljnije obratiš pažnju na prostor i vreme.  Mene barem jeste. Ne sad ono kao, doživljavam prosvetljenje, niti bilo šta slično. Ne pada mi na pamet da okrećem novi list, menjam životnu igru koju sam do sada igrao. Naprotiv! Situacija u kojoj sam mi je samo malo razbistrila sliku. Stvorila se prilika da na svoj, a i neke tuđe živote pogledam iz nekog, malo drugačijeg ugla. Ono, da se ne lažemo, koliko sam puta u priteklih petnaest godina sedeo na otvorenom, hah, da ne kažem u prirodi i jebeno čitao, pisao!? Pa mogu to da izbrojim na prste! O slušanju muzike po nekoliko sati u istom ambijentu, sam sa sobom, da ne pričam. Ono, nekad je vrlo malo potrebno da sve postane mnogo bolje. Realno, mogao bih sad poput mnogih kolega da sedim u kenjari i pušim pljuge, da trulim blenući u „prozor u svet“ u odvratnoj tv sali, tj. Štali, kako joj ekipa tepa, da listam Kurir od juče i palamudim o tome ko je gde s koliko gudre pao, ko će koga upucati ili kako će ovaj ili onaj, kad dođu na vlast, rešiti većinu naših problema.

Naravno, nisam jedini koji u svemu ovome nalazi i neki mir, užitak, pa čak i zadovoljstvo. Igraju ljudi šah, čitaju, kuvaju, gledaju filmove, šale se… ali ono, takvi su u manjini. Takođe, jedna od opcija je i sport. Ne tokom celog dana, nego samo popodnevnog odmora, između 2 brojanja (14:40 – 18:45h)

Jebem mu mater svako ko me poznaje, odlično zna da nikad nisam bio zaluđenik za sport, ali da nisam od onih sa dve leve. Ovde sam , usudim se da to kažem „procvetao“. Od kako je sinulo sunce basket igram skoro svakog dana. Ako ne basket, onda fudbal, a u zavisnosti od raspoloženja, muvam se i oko teretane. Nekako samo telo traži aktivnosti. Da sam na slobodi sigurno ne bih vežbao tim intezitetom. Verovatno za to postoji više objašnjenja, počev od onog da te sam dan „slobode“ nekako više potroši. Kuća, poso, prevoz, ljudi, jurnjava za lovom, trte, mrte. U svakom slučaju, kul je. Fizički, u boljem stanju nisam bio duuugo!

Kad sam kod pominjanja dobrih strana robije, uf, ne. Ne mogu reći dobrih strana robije. Hm, kad smo kod kvalitetnog korišćenja slobodnog vremena na robiji, ne mogu a da ne spomenem silne DIY iliti uradi sam aktivnosti. Svako ko je iole vičan korišćenju alata, kuvanju… ovde ima odličnu priliku da mnoge svoje zamisli sprovede u delo. Neki to koriste isključivo zbog lične dobiti, dok drugi, eto, vole da pomognu i olakšaju, kako sebi, tako i ekipi. Zatvor je prepun naprava kakve na slobodi jednostavno ili ne postoje uopšte ili ih nema u ovakvom obliku. A to su nosači za portabl plejere koji se kače na gornji krevet, a koristi ih onaj što spava na donjem, ručno pravljeni rešoi, zvučne kutije od plastičnih kantica, improvizovane sprave za teretanu, aluminijumske kockice za jamb, stočići, stolice, pregrade i nadogradnje za kasete, podizači kreveta (kako bi onaj što je na donjem krevetu mogao da sedi na njemu bez da se izgrbavi)… Neverovatno je kako pojedini likovi, koji do dolaska na robiju nisu u kuhinju ušli, sada postaju majstori za pripremu određenih jela, kako bivši čuvar zatvora (sada robijaš) mesi kiflice, kako kiler postaje berber. Džankiji ozdravljaju, pupe, lopovi počinju da rade…

Ma idila!

Okej, dosta je bilo ovih „hipi“ momenata. Idem nazad u smrdljivu spavaonu. Usput ću, dok budem hodao ka trpezariji čekirati nivo govana u podrumu.